Skydive Akademija crni monokrom logo
Povratak na blog

Prekooceanske i druge putešestvije pilot-padobrančića

Kako su snovi o letenju velikih putničkih aviona permanentno zamijenjeni s malim zrakoplovima, poučavanjem budućih pilota, prekooceanskim preletima i padobranstvom. Piše i koja mi je najdraža knjiga i koju veličinu grudnjaka nosim.

Maja Pađen na aerodromu Lučko na krilu Beechcraft Duchess BE76
Na aerodromu Lučko Foto: Maja Pađen - Privatna arhiva

Kako ćeš prepoznati pilota u društvu? Sam će ti se pohvaliti!

Na mojoj svadbi sljedeće godine biti ću duboko razočarana ako se, kad matičar upita "Ima li tko što za reći?", bar trojica pilota ne ustanu s "Ja sam pilot!". Ništa manje ne bih očekivala, ipak će biti zrakoplovna svadba s mnogo zrakoplovnih uzvanika. 

Dakle, da se pohvalim, ja sam Maja - pilot. Također sam i padobranka. Kolega zrakoplovni tehničar me stoga prikladno prozvao pilot-padobrančićem prema dijelu padobranskog sistema. Kolege padobranci su mi pak dodijelili nadimak "Malfunction" (hrv. kvar). Zašto? Pa, možebitno se nekad dogodilo razdoblje naobjašnjivih kvarova aviona baš kada sam ja njima trebala upravljati. Kažu da je žena loša sreća na brodu, pa možda tako i u avionu. Ne brinite, nema razloga za brigu ako letite samnom. Zla kob me napustila. Nadam se.

Maja Pađen, padobranac i instruktorica letenja, leti Cessnu 172 s slušalicama i sunčanim naočalama.

Otkud mene u avijaciji?

Jedva da znam i sama, zaljubih se u letenje, a ljubav se ne može baš propisno objasniti riječnikom. Kao dijete imala sam snove o tome da ću postati programer no to se u sekundi promijenilo prvi puta kada sam u drugom razredu srednje škole letjela putničkim avionom. Netko je najednom upalio svjetlo u mojoj glavi i sve drugo postalo je nebitno. Na mala-Maja-bi-htjela-biti-pilot putu su se naravno pojavile i neke prepreke. 

PROBLEM: A gdje su pare? 
Para nema. Budimo realni, financije prosječne radničke obitelji uglavnom ne mogu pratiti pilotske snove svojeg djeteta. Takvi snovi su vrlo opipljivi i bolni i prije 12 godina koštali su oko 40 000 eura. Da, 40. Danas je bliže 70. Naravno, bio je tu i problem stanovanja u drugom gradu, troškova stanarine, režija i hrane.

RJEŠENJE: Ne zna želja što je moguće. Glavom kroz zid pa će se svemir urušiti pod mojom tvrdoglavošću. Noćne smjene u McDonald's Jurišićeva su uredno plaćale troškove života, a pilotska škola i ja smo sklopili mnogo fini deal - pokriveni troškovi školovanja u zamjenu da ostanem raditi kao instruktor. Mo'š si mislit. Ja instruktor? Ali ja ne volim raditi s ljudima i užasavala sam se tog posla. S razlogom. Posao instruktora sastoji se od toga da vas plaćaju da vas studenti bar dvaput dnevno pokušavaju lišiti života. Prvi radni dan bio mi je jedan od najstresnijih u životu. Međutim, kad se prašina slegla, uvidjeh da i nije tako loše. I danas vjerujem da niti jedan Airbus ili Boeing na slijetanju neće reći hvala, ali će se student uvijek sjećati svog instruktora. I to je ono što me pogoni, taj osjećaj korisnosti i topline oko srca dok promatram prve samostalne letove svojih studenata, taj ponos kada uspijem na pristupačan način objasniti gradivo, a student ga uspije savladati. 
U svakom studentu se tijekom obuke trajno nastanjuje njegov instruktor - unutarnji glas razuma koji zvuči kao njegov instruktor. Čak i onda kada student dobije dozvolu i više nije student. Moj glas razuma i dalje viče kao moji instruktori tijekom obuke, a u trenutku pisanja ovog članka od tih me doba dijeli sedam godina i oko 3000 sati naleta. Danas svoj posao ne bih mijenjala ni za što, upravo u tome sam pronašla svoj poziv.

Ima li mjesta za razvoj u maloj avijaciji?

Mjesta ima onoliko koliko si ga sami napravimo i koliko zahtijevamo od sebe. Čak i kada sam mislila da stagniram, iza ugla bi me dočekala prilika za razvoj. Jedna takva prilika zvala se padobranstvo, a započela je s jednim padobrancem koji se preko cijelog aerodroma derao “instruktoriceeeee, a kada ćemo vas baciti iz aviona?”. Naravno, kao pilot sam se toj ideji izrazito opirala. Volim ideju zaštite koju mi avion pruža (iako svi znamo dobro znamo da se sav taj metal zgužva u slučaju havarije), a padobranci su mi se tada činili kao neka divlja, neodgojena djeca. 
Ipak, jednom sam popustila, ni danas ne znam točno zašto ali znam da je osjećaj bio top. Nakon toga je sve išlo ubrzano. Uposliše me kao pilota za padobrance što je bio totalno novi set vještina za savladati. Ako bih morala opisati kako je to biti pilot padobranaca to bi glasilo ovako:

Maja Pađen pilotira padobranskim zrakoplovom
Upravljajući avionom na padobranskom letu

Padobranci su u avionu teret koji se non-stop žali ili te vuku za rukav da bi pribavili razlog da se žale. Također, nitko bolje od padobranaca ne zna kako treba letiti avion, čak ni pilot. Letenje padobranaca je dakle upravljanje radnim opterećenjima od kojih su najveće opterećenje upravo padobranci - figurativno i doslovno. Doslovno iz razloga što se konstantno razmještaju i premještaju po avionu u letu kao kakve kvočke pa se avion ponaša kao barka na valovima. Naravno, za cijelo to vrijeme se od pilota očekuje da upravlja avionom, komunicira s nadležnom kontrolom leta i vodi računa o prometnoj situaciji kako ne bi padobrance izbacio drugom avionu na krov. Zabavno, ne?

Sad se vjerojatno pitate zašto bi se onda ikoji pilot svojevoljno i bez prisile prihvatio takvog posla? Jer su piloti mazohisti, djeca koja su navodno odrasla ali se nikada nisu prestala igrati s aviončićima i uvijek nam treba neka nova igra vrijedna pažnje - sve poznato i naučeno brzo dosadi. Bar sam ja takva. 

Jedna od novih “igara” koja me primila nakon osvajanja tvrđave zvane padobranske operacije jest samo padobranstvo. Zapravo ni to nije bilo osobito svojevoljno. Dečki su otvorili padobransku školu i odlučili da je mudro da glavni pilot posluži kao pokusni kunić, jer zašto ne…

Pilot-padobrančić u akciji

Spomenuti prvi skok bio je u tandemu. Staviš svoj život u tuđe ruke pa tko preživi pričat' će. Međutim, prvi samostalni skok mene kao učenika padobranstva nije mi bio toliko stresan zbog samog skoka. Veći problem bio mi je što kolega pilot, kojem vjerujem ali od kojeg imam trostruko više sati naleta u tom trenutku, leti avion kojeg ja znam letiti, a ja nemam komande ispred sebe. To vam se zove instruktorski kompleks. Mi instruktori smo navikli da kada letimo sa studentima da će uvijek trebati nešto popravljati pa nas uhvati omanji napadaj panike ako to ne možemo.  

Maja Pađen i Petar Klešković zajedno iskaču iz zrakoplova u Šentvidu u Sloveniji
Na padobranskom skoku u Sloveniji

Padobransku obuku sam završila, dozvolu dobila. Dobila sam ubrzo i sljedeću razinu dozvole - B padobransku dozvolu i napravila do danas oko 90 skokova. S obzirom da se padobranstvom u ovom trenutku bavim oko šest godina, lako je uvidjeti da to meni ide jako sporo. Zašto? Glavni razlog tome je što sam ja princeza od “hladno mi je”. Dakle samo se smucam po aerodromu ali odbijam skakati kada je hladno, vruće, kada mi previše puše, kada mi je lijevo, naopako ili mi je Merkur u Veneri. 
U suštini, padobranstvo smatram predivnim sportom i obožavam skakati na novim lokacijama i iz novih aviona - ipak sam u duši pilot i avioni me više vesele nego padobrani. Padobran mi predstavlja samo sredstvo koje mi pomaže da ne postanem palačinka, skačem zbog slobodnog pada. U zraku je osjećaj sličan kao u vodi, samo što je medij rjeđi, a u vodi sam u mladosti provela mnogo vremena svakodnevno trenirajući sinkronizirano plivanje. Prije svega, slobodan pad mi je osjećaj slobode, ništa me ne sputava, a pruža mnogo mogućnosti za kretanje i akrobacije raznih vrsta. Iz tog razloga mi padobranstvo predstavlja idealnu aktivnost za godišnji odmor. Prošlog ljeta sam tako otišla u Prijedor na boogie, naskakala se do mile volje i upoznala puno zabavnih ljudi - padobranci su ipak vrlo gostoljubiva zajednica, bar dok se ne miješaju u pilotski dio struke.

Mamu-ti-je*em-što-je-hladno

Ponekad sam osoba koja prvo učini, a tek onda razmišlja. Što u ovom slučaju nije bilo toliko loše koliko zvuči. Započelo je s jednim pozivom dragog kolege. "E Majo, imam prijatelja koji se bavi prekooceanskim preletima jednomotornim avionima i traži pilote. Jesi za?". Naravno da sam bila za, no kada sam spustila slušalicu krenula sam se pitati na što sam ja to zapravo pristala. Ako padnem u Atlantik hoću li se prvo smrznuti, utopiti ili će me morski ćuko ipak prije toga njamnjam? Nije me osobito strah smrti, nitko se iz života nije živ izvukao ali mi je ipak do toga da baš ne bude u mukama, jel. Osim tih inicijalnih misli, trudila sam se previše ne razmišljati o crnim ishodima. To je posao koji se djelomično obavlja s glavom u torbi. Svjestan si rizika, ali osim termičkih odijela, splavova i signalnih raketa koje nosiš ne postoji puno što po tom pitanju možeš napraviti.

Maja Pađen tijekom prekooceanskog preleta u Diamond DA50, u odijelu za preživljavanje
Maja u termičkom odijelu nalik na patkicu

Nakon iscrpnih meteoroloških i pravnih priprema, putovanje je započelo u Linzu. Zadatak je bio preletiti avion u London - Ontario, Kanada. Avion je bio klipni jednomotorni, opremljen autopilotom i sustavima protiv zaleđivanja. Uzmite u obzir da su na malim avionima svi ti sustavi protiv zaleđivanja i za odleđivanje iznimno ograničeni što se tiče ozbiljnog zaleđivanja s kojima se bore putnički avioni. Sam avion je bio nov, ispod čekića, sa svega nekoliko sati testnog leta. To ne znači nužno da je pouzdan, može značiti i da je u proizvodnji napravljena greška koju ću ja otkriti negdje iznad plavog mora. Na sreću, takvog scenarija nije bilo.

Prvi dan je cilj bio stići do Wicka u Škotskoj, a cilj je i ostvaren uz jedno zaustavljanje u Francuskoj zbog točenja goriva. Prvo moje slijetanje na tom tipu aviona (kojeg prije toga nisam letjela) bilo je u Škotskoj, po noći s ledom na krilima. Jer, kao što rekoh, sustavi protiv zaleđivanja su limitiranih sposobnosti. No najveći izazov tog dijela puta bio je razumjeti Škotskog konobara u restoranu dok mi govori što imaju u ponudi. Ne hvalim se ali ja stvarno dobro pričam engleski inače. Na kraju sam odustala i rekla da donese isto što i liku do mene, nakon cijelog dana letenja jedina želja mi je bila hrana i krevet. 

Drugi dan smo prvo do podneva zvjerili na aerodromu čekajući da očiste pistu od snijega. Tijekom noći pao snijeg, a Britanija se po standardu susreće samo s maglom i kišom. Kratko zaustavljanje u Reykjaviku za točenje goriva i kontrolu putovnica pa žurba prema Kulusuku na istočnoj obali Greenlanda. Gas do daske i sletjeli smo minutu prije zatvaranja aerodroma. Pista je 1200 metara zaleđenog šljunka. Da, šljunka. Al nema veze jer je zaleđen pa dođe isto kao asfalt samo su kontam veći izgledi za proklizavanje. Da nisam na zrakoplovnoj karti aerodroma vidjela da je Kulusuk na otoku, ne bih ni znala. Sve bijelo, sve zaleđeno. Na otoku otprilike jedino aerodrom, tri kuće i hotel. Dođemo u hotel, kaže gazda nema dvije slobodne sobe, otkazan komercijalni let. Šta ljudi tamo traže? Došli na tečaj pravljena iglua il šta??? Našli su ipak još jednu sobu negdje. 

Maja Pađen slijeće u Kangerlussuaq na Grenlandu
Slijetanje u Kangerlussuaq - Greenland

Drugo jutro, stvarno stiže komercijalni let, AirGreenland, slijeće na taj zaleđeni šljunak. Ondje sam se također prvi put susrela s potrebom za predgrijavanjem motora aviona. Naime, vani je tako hladno da motor ne bi bio sretan da ga se upali na tim temperaturama, ulje ne bi dovoljno podmazivalo pa ga je bilo potrebno predgrijati izvana s izvorom vrućeg zraka. Treći dan, zaustavljanje na zapadnom Greenlandu - Kangerlussuaq Sondrestrom koji je u Drugom svjetskom ratu služio kao vojna baza. Zaustavljanje je bilo brzinsko, za točenje goriva i najavu Kanadskoj graničnoj policiji. Let prema Iqaluitu u sjevernoj Kanadi prošao je bez događaja, osim onih temperaturnih. Na oko 18 000 stopa, što odgovara oko 5500 metara, bilo je toliko hladno da niti grijanje u avionu nije više pomagalo, vanjska temperatura -39°C, pingvini žicaju za čaj. Ispod nas samo snijeg i led. Autopilot na ON, pokrivena s pernatom jaknom i samo okice lijevo-desno skeniraju instrumente. Na toj visini morali smo koristiti i dodatni kisik kako ne bi razvili simptome hipoksije. Nakon slijetanja u Kanadu dočekala nas je granična policija s iscrpnim pitanjima o letu. Naravno, ispitivanje je vršio vani na -25°C dok sam ja cupkala u mjestu. Svi oni koji me poznaju znaju da je to za mene istinski pothvat jer sam neopisivo zimogrozna.

Pogled iz aviona na zaleđena kanadska jezera
Kanadska jezera, majkemi

Ono što pamtim sa četvrtog, posljednjeg dana ove avanture jest crni mrak. Krenuli smo prije svitanja. Nakon odvajanja od staze pri polijetanju, susrela sam se s najcrnjim mrakom. Nikakvog izvora svjetlosti, ni mjeseca ni zvijezda nije bilo, kao da je netko izlio crnu temperu preko aviona. Takvo što, pogotovo ako živite u gradu, čovjek ne vidi za tri života. Dionica koja je slijedila bila je duga skoro sedam sati leta. Bolja polovica me pitao da mu uslikam Kanadska jezera. Uslikala sam ja, ali se ne razlikuju baš od okolnog terena jer su zaleđena. Možda se do sad pitate i gdje se na tom letu ide pišat'? Mali avioni ipak nemaju toalete. Eeeee, muškima je lakše ali je zato Maja prešla igricu. Maja nije unosila tekućine pa se Maji nije pišalo. Ozbiljno, nemojte to raditi, nije zdravo, postoje portabilni wc-i koji se mogu koristiti u tako skučenom prostoru. Jedno gorivno zaustavljanje i nakon toga stigosmo na odredište. 

Tri dana ne vidjeh zelenu vlat trave, samo led, led, led. Nisam znala da je uopće moguće toliko odjeće staviti na sebe, izgledala sam kao maskota za Michellin zimske pneumatike. Sve u svemu, misija ispunjena, pilotkinja sretna i jedva čeka ponoviti iskustvo. Drugi puta idealno u nekom toplijem razdoblju godine (ovo je bilo u februaru). 

 

 

Ima li pilot vremena za hobije?

Zrakoplovstvo je za mene i posao i hobi. No ako baš mora biti nešto što nije povezano sa zrakoplovstvom reći ću da volim pisati. Pa ću onda to opet povezati sa zrakoplovstvom... Moji poštovani pratitelji na društvenim mrežama će biti slobodni primjetiti da je ovaj tekst puno artikuliraniji nego moji zrakoplovno edukativni video uradci koje objavljujem na tjednoj bazi s ciljem unaprijeđivanja sigurnosti u zrakoplovstvu. A i zato što mladi danas neće otvoriti knjigu ali će zato bjesomučno scrollati po instagramu i tik-toku. Pa nek bar scrollaju po nečem korisnom. To naravno ne znači da ću ih prestati objavljivati, ali vjerujem da je dužnost pojedinca prepoznati i koristiti svoje kvalitete sa svrhom unaprijeđivanja kako pojedinca, tako i društva. Stoga sam prije dvije godine odlučila utilizirati svoja zrakoplovna znanja i hobi pisanja kako bih napisala specijaliziranu i pristupačnu knjigu. O detaljima ćemo pričati prije izdavanja da mi četGPT ne ukrade ideju. Pišem ju već dvije godine, a za još dvadeset ću ju vjerojatno završiti. Vrijeme je neprijatelj jer ga nemam dovoljno za sve što želim napraviti. 

Vrijeme oduzimaju i uhati prijatelji. Ne, ne priviđaju mi se kućni vilenjaci iz Hogwartsa nego sam ponosni sluga dva kunića - Dolly i Čupe. Moja majka nije sretna s vrstom unuka koju sam joj pribavila. Ona bi da nabavim onu goluždravu vrstu koja plače i treba pelene. 

Kad sam već spomenula Hogwarts, očito je da sam Potterhead (Slytherin moliti ću lijepo). Knjiški naravno. Najdraže knjige su mi Zelena Milja - Stephen King i Glasom protiv topova - Alenka Mirković. Prije ću se rascviliti na emotivnu knjigu nego na film. Ljubiće doduše prezirem iz dna duše ali načelno ne prođe niti jedan dan da ne pročitam bar jedno poglavlje, ili zapalim bar jedan ljubić za katarzu. Ako ste željni dobre zrakoplovne povijesne polufikcije, toplo ću preporučiti Prince of the Skies - Antonio Iturbe, koja je zasnovana na povijesno točnim činjenicama koje opisuju prave pilotske face sredinom prošlog stoljeća, a fiktivni dijelovi su načelno dijalozi. Ako pak težite totalnoj nefikciji: Zagreb One Four Cleared to Collide - Weston i Hurst, Priča o zračnom sudaru dvaju aviona iznad Vrbovca 1976. Ironično, stranci napisali knjigu u sudaru iznad Hrvatske, a knjiga nikad nije prevedena na hrvatski.

Maja Pađen drži osvojeni pokal ispred Cessne 172 na natjecanju u preciznom slijetanju u Sinju 2026 godine
Sinj, natjecanje u preciznom slijetanju aviona

Jednom tjedno pohađam tečaj korejskog. Ne pitajte zašto, osobiti razlog ne postoji osim da ga mogu koristiti kao tajni jezik s partnerom. 'Ajmo reć' i da to smatram osobnim razvojem i pogonjenjem sivih moždanih vijuga s nečim što, za promjenu, nema veze sa zrakoplovstvom. Inače, avion se na korejskom kaže 비행기 (bihengi).

U preostalo slobodno vrijeme se, pretpostavljate, opet bavim avionima (pa gdje ti više imaš slobodnog vremena, ženo???). Obožavam se natjecati u preciznom slijetanju aviona gdje je cilj s glavnim kotačima sletjeti na crtu dugačku dva metra. Pri brzini od otprilike 110 km/h. U toj disciplini osvojila sam i desetak odličja, zadnja je bronca prije mjesec dana u Sinju. 

Još jedan hobi, ako ga tako možemo nazvati, mi je povećanje razine sigurnosti u maloj avijaciji koja se većinski sačinjava od privatnih i sportsko rekreativnih pilota koji vrlo često ne nadopunjavaju i ne osvježavaju svoja znanja pa nekoliko puta godišnje čitamo o njima u crnoj kronici. Pomoću spomenutih videa na društvenim mrežama trudim se tu statistiku popraviti. Ako uspijem spasiti bar jedan život ili spriječiti bar jednu nesreću, smatrati ću da je misija ispunjena.

A što se tiče veličine grudnjaka, ozbiljno ste na to nasjeli? hahhahahahahaha
hahahahhah
hahah
hah

O autoru

Gdje se leti, tu je Maja. Stravstvena oko generalne avijacije, poučavanja studenata i novih zrakoplovnih avantura.

Kvalifikacije

Instruktor i ispitivač letenja na jednomotornim i višemotornim klipnim avionima u vizualnim i instrumentalnim uvjetima s više od 3000 sati naleta, pilot padobranskih operacija, padobranac. univ.bacc.ing.aeronaut. CPL(A): MEP, SEP, IR/ME, IR/SE, FI (LAPL, PPL, CPL, IR, NR, AUPRT), CRI (SEP, MEP)

Više članaka ovog autora