Projekt 7600: Naša avantura i HALO padobranski skok sa 7600 metara

Iskočili smo iz zrakoplova, maske s kisikom čvrsto osigurane ispod skijaških naočala. Na ovoj visini bez dodatnog kisika euforija i problemi sa razmišljanjem počinju nakon svega 15, a nesvjestica već nakon 180 sekundi. Tijelo je odradilo po navici, automatski. Ispružio sam noge, privukao ruke. Iskustvo mi je reklo da sam trebao krenuti prema naprijed. No ništa se nije dogodilo. 

Nakon 23 godine aktivnog bavljenja padobranstvom mislio nisam mislio da ću se opet osjećati kao početnik. 

Ali, žurim sa pričom. Vratimo se na početak.

Od piva u jednom Zagrebačkom kafiću do Danske

Jedne vedre večeri u veljači, prijatelj i iskusni padobranac Marino Radešić predložio je uz pivo iznimno zabavnu ideju: Kako bi bilo da skočimo HALO skok u Herningu, u čast naše rukometne reprezentacije, koja je u istom gradu u siječnju te godine osvojila broncu na Europskom rukometnom prvenstvu (EHF EURO 2026). 

Iskreno zaintrigiran, počeo sam istraživati cijene smještaja, te odmah rezervirao avionske karte za njega, Petra i sebe. 

Svoj HALO skok smo rezervirali u Dropzone Denmark, jednom od najvećih europskih padobranskih centara, lociranom u samom Herningu u centralnoj Danskoj. 

Marino je nabavio dresove Hrvatske rukometne reprezentacije, ja sam se pobrinuo za smještaj i avionske karte, Petar za rent-a-car. Poslali smo potrebnu dokumentaciju za svoju rezervaciju i nestrpljivo iščekivali svibanj, za kada je naš skok bio zakazan.

Projekt 7600 je službeno počeo.

HALO skok? Kakve veze imaju padobranstvo i telefon?

Skraćenica HALO nije "Marko pri telefonu", već označava High Altitude Low Opening - Padobranski skok sa velike visine s niskim otvaranjem. Znam da je prijevod nespretan, ali pravilno opisuje skok. 

Najveća opasnost s povećanjem visine za padobranca postaje hipoksija - medicinsko stanje kada organi i tkiva ne primaju adekvatnu količinu kisika. Osobito je opasna jer izaziva stanje slično opijenosti - euforiju i zbunjenost. Padobranac ili pilot u ovom stanju čak i ako shvate što im se događa neće biti uopće zabrinuti, činjenica bi im čak mogla biti i smiješna, unatoč tome da će ostati bez svijesti u relativno kratkom roku. 

S povećanjem visine, razdoblje korisne svijesti (TUC - Time of Useful Consciousness) eksponencijalno pada. Na visini od 7500 metara čovjek bez dodatnog izvora kisika će ostati pri svijesti svega 3-5 minuta, no ranije spomenute posljedice (euforija i opijenost koji ozbiljno utječu na sposobnost rasuđivanja) će krenuti i mnogo prije.

Upravo iz tog razloga svaki HALO skok se izvodi uz pomoć samostalnog dodatnog izvora kisika. U našem slučaju to je bila boca s kisikom i sustav za disanje koji se sastojao od prsluka i maske, poput pilotskih u filmu Top Gun. 

Otvaranje padobrana na ovom skoku smo planirali na svega 1200 metara.

Dolazak na drop zonu i pripreme

Samo putovanje u Herning je prošlo više-manje po planu. Sletjeli smo u Malmö, pokupili auto na aerodromu te prespavali jednu noć u centru. Usput smo iskušali lokalnu ponudu piva, te moramo prijaviti da ostatak hrvatske populacije ne propušta puno. 

Sljedeći dan smo se zaputili prema Herningu. Neću vas zamarati detaljima puta, osim činjenice da je Danska prekrasna država i da smo iskreno uživali u putu. Zašto baš Danska? Za ovakav skok nije dovoljno imati avion koji se može popeti tako visoko. Važno je i što se događa u zračnom prostoru oko njega. Na tim visinama prostor dijelimo i s komercijalnim zrakoplovima. Zato se padobranska aktivnost mora unaprijed uskladiti s nadležnim službama kontrole zračnog prometa. Kako nam je ondje objašnjeno, područje oko Herninga ima povoljnije prometne uvjete za organizaciju takvih aktivnosti. To ne znači da je nebo prazno ili da se skače bez ograničenja. Iza naše dvije minute slobodnog pada stoji mnogo pripreme i koordinacije koje skakač s tla uglavnom nije niti svjestan.

Kada smo napokon došli u padobranski centar u Herningu, proveli smo prvi dan upoznavajući se s drop zonom, instruktorima i trenerima. Odslušali smo sigurnosni briefing za drop zonu i proveli ostatak dana skačući "obične" skokove s 4500 metara. Cilj je bio skupiti što je moguće više iskustva na poznatom terenu prije nego što se otisnemo "u nepoznato". 

Nakon što smo se naskakali do mile volje, pošli smo posjetiti i Jyske Bank Boxen Herning arenu, da svojim očima vidimo mjesto gdje su naši rukometaši osigurali europsku broncu.

Jedinstveno iskustvo zahtijeva jedinstven zrakoplov

Još jedna zanimljivost Dropzone Denmark je njihov uistinu jedinstven padobranski zrakoplov. Naime, operiraju Cessnu 208 Supervan - rijetku konverziju Cessne 208B Grand Caravan koju vrši Texas Turbine. Zahvaljujući toj konverziji, snaga motora zrakoplova skače s respektabilnih 678 na nevjerojatnih 900 konjskih snaga. Tvornički Grand Caravan se s 20 padobranaca na visinu iskoka od 4000 metara penje 30 minuta, dok se Supervan na istu tu visinu penje u 15 minuta - pola vremena.

Supervan je također jedan od rijetkih aviona u Europi koji omogućuje HALO operacije, jer se na visinu od 7600 metara penje u svega 25 do 30 minuta.

Dan skoka

Ujutro smo se probudili ranije, pojeli doručak te se zaputili prema drop zoni. Skočili smo još po jedan skok pripreme te se nakon toga zaputili na briefing. Za izvođenje HALO skoka potrebni su gotovo besprijekorni meteorološki uvjeti. Na našu veliku sreću, dan našeg skoka bio je sunčan i topao, bez oblačka na nebu. 

Toplina je još jedan zanimljiv faktor izvođenju HALO skoka. Sa svakih 1000 metara visine od tla, temperatura pada za otprilike 6 stupnjeva Celzijevih. To znači da je na visini našeg skoka od 7600 metara temperatura zraka čak 46 stupnjeva niža nego na tlu. 

Stoga svaki padobranac mora nositi termo sloj, vjetro-otporni kombinezon i rukavice te skijaške naočale zbog mogućnosti zaleđivanja.

Briefing za sam skok trajao je 45 minuta. Naučili smo sve što smo morali znati o našem TOA (Top Out Aero) sustavu vanjskog kisika Summit SOS koji je razvio Halo 2 Skydive, a koji je korišten na brojnim ekspedicijama na Mount Everest te brojnim HALO skokovima uključujući one na Mount Everest te Mount Blanc. Sustav su razvili Tom Noonan i Paul-Henry de Baère u suradnji s Tedom Atkinsom te je on prvi sustav ove vrste dostupan za civilnu uporabu. Prethodno su svi ovakvi sustavi bili dostupni isključivo u vojne svrhe. 

Paul je bio ondje, a brzo smo se i sprijateljili. Razgovor nas je odveo do Antarktike i skokova koje su ondje izvodili te godine. Na tom je putovanju sudjelovao i moj prijatelj, kojem sam za taj skok kao ovlašteni rigger pakirao rezervni i glavni padobran. Tako se pokazalo da s Paulom već imam malu zajedničku poveznicu, iako se do tada nismo poznavali. Ja sam svoj dio te antarktičke priče odradio za stolom za pakiranje, a sada sam u Danskoj razgovarao s čovjekom koji je bio dio njezina izvođenja na drugom kraju svijeta.

Upravo takvi susreti daju dodatnu vrijednost padobranskim putovanjima. Dođete zbog visine i skoka, a kući ponesete novo prijateljstvo i razgovore o mjestima na kojima još niste bili.

Popričali smo o posljedicama hipoksije koje sam već spomenuo ranije u ovom članku, o tome kako ih prepoznati te o hitnim postupcima koje ćemo poduzeti ukoliko sumnjamo da je naš sustav opskrbe kisikom zakazao.

Ponovili smo cijelu proceduru skoka, od ulaska u avion, penjanja na visinu, iskoka i slobodnog pada sve do slijetanja nazad na čvrsto tlo.

Samo oblačenje opreme trajalo je gotovo sat vremena. Marino i ja navukli smo kombinezone i dresove hrvatske rukometne reprezentacije, za naš mali padobranski pozdrav rukometašima, s nešto više visine i bez lopte.

Svatko od skakača prošao je tri neovisne provjere opreme i sustava kisika koje su provele tri različite osobe kako bi se maksimalno umanjila mogućnost pogreške. Svakodnevno padobranstvo je izrazito sigurno, no prisustvovati ovoj razini pripreme i pažnje na svaki najmanji detalj bilo je impresivno.

Smjestili smo se u avion i polako krenuli prema 7600 metara. Avantura je službeno počela.

Više od dvije minute slobodnog pada

Nakon 25 minuta penjanja na visinu u avionu se upalilo svjetlo koje je najavilo iskok za dvije minute. 

Neću lagati, srce mi je neočekivano zaigralo i uhvatilo me ono lagano, pozitivno uzbuđenje i nervoza. Kada smo Petar i ja otvorili vrata iznenadio me neočekivan prizor. Unatoč činjenici da smo letjeli iznad centralne Danske, vidjeli smo more u daljini, na udaljenosti većoj od 50 kilometara.

Nebo je bilo tamno plavo i nevjerojatno bistro, prizor kakav nisam često vidio u dosadašnjoj padobranskoj karijeri. Bilo je također i iznimno hladno.

Pogledao sam na visinomjer te očitao 7700 metara. Nismo se bunili na poklonjenih dodatnih 100 metara visine.

Petar i ja namjestili smo se na vrata aviona, kimnuli glavom da bi naznačili da smo spremni za skok. Iskočili smo iz zrakoplova, maske s kisikom čvrsto osigurane ispod skijaških naočala. Na ovoj visini bez dodatnog kisika euforija i problemi sa razmišljanjem počinju nakon svega 15, a nesvjestica već nakon 180 sekundi. Tijelo je odradilo po navici, automatski. Ispružio sam noge, privukao ruke. Iskustvo mi je reklo da sam trebao krenuti prema naprijed. No, ništa se nije dogodilo. 

Na brifingu su nas upozorili da s obzirom da je na visini od 7.6 km zrak puno rjeđi, da će svaki pokret koji napravimo biti puno sporiji nego što smo navikli na uobičajenim visinama. Trebati će duže da postignemo željeni učinak, te će i za zaustavljanje trebati duže. Stoga se svaki pokret mora preciznije i opreznije izvoditi zbog mogućnosti sudara s drugim padobrancem u slobodnom padu.

U slobodnom padu smo proveli više od dvije minute. Za usporedbu, tandem skok sa 3000 metara traje manje od 40 sekundi. 

Nakon otvaranja padobrana, ostatak skoka je prošao više manje standardno.

Sletio sam i tek tada shvatio da sam postao jedan od svega pet Hrvata koji su ikad izveli ovakav skok.

Nagradili smo se pivom i s još malo druženja s drugim padobrancima na drop zoni. Projekt 7600 bio je apsolutni uspjeh.

Kopenhagen, nova poznanstva i let u osam

Na povratku smo svratili u Kopenhagen te odlučili vidjeti noćni život glavnog grada Danske. Sjeli smo se u jedan danski pub, sprijateljili se s engleskim turistima, lokalcima iz Kopenhagena, pili i plesali gotovo do rane zore. 

Problem je bio što naš avion nije polazio iz Kopenhagena već iz Malmöa, tako da je za nas na kraju bio teži let u kojem smo morali samo sjediti od onoga prilikom kojeg smo morali iskočiti iz zrakoplova.

Kada ćemo opet?

Petar me već nagovara da skočimo Wingsuit HALO skok, vjerojatno iznad Islanda, no još moram odlučiti hoće li me uspjeti nagovoriti.

Danska i HALO skok su bili jedinstveno iskustvo, donijeli su mi dvije minute slobodnog pada, drugačiji osjećaj leta, nova poznanstva i nekoliko dana dobre avanture s prijateljima. Donijela mi je i podsjetnik da 23 godine iskustva u padobranstvu ne znači da vas više ništa ne može iznenaditi.

Ponekad je dovoljno otići na drugu drop zonu, upoznati druge ljude i probati nešto što još niste.

U našem slučaju, trebalo je otići do 7700 metara.

I poslije ipak malo ranije krenuti na aerodrom jer smo skoro zakasnili na let za Zagreb.

Ispod pogledajte i naš video sa skoka: