23 godine padobranstva - od besplatne škole u kvartu do života na nebu

Kada sam sa 16 godina upisao školu padobranstva, nisam imao velike planove, htio sam samo biti cool tinejdžer i skočiti iz aviona. Prijatelj i prvi susjed mi je rekao da u našem kvartu postoji besplatna škola padobranstva za mlade u sklopu programa „Sportom protiv droge”.

Raspitao sam se, prijavio i zatražio roditeljski potpis. Otac se nekada bavio zmajarstvom pa mu zrakoplovstvo nije bilo strano. Dao je svoju suglasnost bez puno razmišljanja, a ja sam dobio priliku koja će obilježiti sljedeće 23 godine mojeg života.

Tada nisam znao da ću u padobranstvu pronaći svoju strast koja će me odvesti putem Hrvatske reprezentacije i svjetskih odličja, da ću postati instruktor niti da ću provesti zime skačući iznad kenijskih plaža. 

Studeni u Ptuju i odluka bez puno razmišljanja

Teorijsku obuku prošao sam u Zrakoplovnom centru Croatia pod vodstvom nastavnika Zdravka Pirca, jednog od tada najiskusnijih hrvatskih padobranaca.

Nakon teorijske obuke došao je red na prvi skok. Ptuj, studeni 2003. Jasno se sjećam činjenice da je bilo jako hladno, ali se još jasnije sjećam da sam, čim sam sletio, bio siguran da se želim baviti padobranstvom i da neću stati na samo jednom cool skoku s kojim se mogu hvaliti prijateljima u razredu. Nisam mogao dočekati sljedeći skok.

Danas, kada školujem nove padobrance, zanimljivo mi je gledati kako ljudi u sport dolaze s različitim očekivanjima. Neki žele samo isprobati skok padobranom, drugi već zamišljaju vlastitu opremu i stotine skokova. 

Osobno, nisam razmišljao kojim putem će me padobranstvo odvesti, ali već nakon prvog skoka znao sam da želim ponoviti taj osjećaj slobode u zraku, adrenalin pri odvoju od aviona i neopisivu sreću nakon uspješno izvedenog skoka. Imao sam želju za napredovanjem i razvijanjem svojih sposobnosti, a to je ono što je ipak najvažnije.

Naravno, želja je bila jedno, financijske mogućnosti nešto sasvim drugo, ali svemir se ipak posložio.

Svaki sljedeći skok trebalo je zaraditi

Iduće dvije godine radio sam sve što sam mogao kako bih zaradio za skokove i daljnju obuku. Padobranstvo je vrlo brzo postalo iznimno važno u mojem životu, a svaki novi skok nešto za što sam se morao potruditi. Gledajući unazad, smatram i da sam se više trudio i cijenio svaki skok upravo zato što mi nije bio dostupan bez poteškoća već sam za njega morao zaraditi.

Klub se tada najviše bavio skokovima na cilj, odnosno preciznim slijetanjem. Zato sam već tijekom puta prema padobranskoj dozvoli počeo trenirati tu disciplinu.

U njoj vas nakon svakog skoka čeka vrlo jasan odgovor na pitanje koliko ste dobro odradili taj skok. Nema mjesta za isprike, jer rezultat se mjeri preciznošću doskoka - doslovno u centimetrima. Takva me vrsta izazova povukla prema natjecanjima.

Bio sam jedan od svega nekoliko juniora u hrvatskom padobranstvu. Dobio sam priliku nastupiti na državnom prvenstvu i završio na drugom mjestu u juniorskoj konkurenciji.

To je otvorilo mnoga vrata.

Od klupskih treninga do reprezentacije

2007. godine nastupio sam kao junior na Europskom prvenstvu u Osijeku.

Ulasku u reprezentativni sustav pomoglo je i to što je mladih padobranaca bilo malo, a padobranstvo kao sport nedovoljno poznato. Dobio sam priliku mlad nastupiti na međunarodnim natjecanjima i vidjeti koliko još imam za učiti. Okruženi vrsnim natjecateljima brzo shvatite koliko treninga, truda i strpljenja stoji iza svakog dobrog rezultata.

Budući da sam se bavio i skijanjem, ušao sam u hrvatsku paraski reprezentaciju. Paraski spaja skijanje i padobranske skokove na cilj - za mene vrlo privlačna kombinacija dvaju sportova.

Budući da sam se u slobodno vrijeme sezonski bavio i skijanjem, ušao sam u hrvatsku paraski reprezentaciju. Suprotno uvaženom mišljenju - ne, ne skačete padobranom sa skijama. Paraski spaja skijanje - veleslalom i padobranske skokove na cilj - za mene vrlo privlačna kombinacija dvaju sportova, a rezultati se zbrajaju za ukupni poredak. Nakon mnogo truda, odricanje i izostanaka iz škole (i dan danas me muči gramatika) 2011. godine osvojio sam brončanu medalju u juniorskoj konkurenciji na Svjetskom prvenstvu u paraskiju. To je do danas ostao moj najznačajniji natjecateljski rezultat. Kada sam se prijavljivao u besplatnu školu u kvartu, nisam ni sanjao o svjetskoj medalji, no ne zna želja što je moguće. Nekoliko godina poslije sportski me put doveo i do vojske.

Padobranstvo me dovelo i u vojsku

Kao kategorizirani sportaš dobio sam poziv za ulazak u poseban vojni program namijenjen vrhunskim sportašima.

Ideja je bila da se natječem na vojnim natjecanjima i igrama. Međutim, razdoblje recesije ograničilo je nažalost mogućnosti nastupa.

Nastavio sam nastupati kao seniorski reprezentativac u skokovima na cilj. 

Nastavio sam nastupati kao seniorski reprezentativac u skokovima na cilj. Ipak, s vremenom se počeo mijenjati moj odnos prema natjecanjima. Nakon deset godina treninga i nastupa osjetio sam zasićenje. I dalje sam volio skakati, ali više nisam istim žarom tražio sljedeći rezultat. Trebao mi je novi izazov. Tada sam počeo razmišljati o tandem skokovima.

Kada hobi postane posao

Ideja je bila da kroz osobni razvoj i učenje zahtijevano za tandem instruktora, u jednom skoku i brifingu prije leta dočaram blještavi svijet padobranstva putniku, da ga “zarazim” s entuzijazmom, a poslije tko zna, možda krenu mojim stopama. Odlučio sam položiti za tandem instruktora, te sam od 2014. počeo skakati s putnicima.

Isprva nisam želio da mi hobi postane posao. Kada se hobijem bavite iz ljubavi, postoji razumljiv strah da će se odnos prema tom hobiju promijeniti čim o njemu počnete financijski ovisiti.

Moram priznati da se on i jest promijenio. Uz poznati užitak skakanja došao je raspored, povećana odgovornost, očekivanja individualnih tandem putnika i potreba da od tog rada živim.

Ali pronašao sam i potpuno novo zadovoljstvo u tome da iskustvo skoka podijelim s drugom osobom. Nekome je tandem neočekivani poklon, nekome životna želja, a nekome veliki osobni korak u nepoznato. Kao instruktor postajete dio tog iznimno osobnog iskustva, a putnik će vas zasigurno pamtiti cijeli život.

Kasnije su školovanje padobranaca i daljnja instruktorska ovlaštenja otvorili još jedan prostor za razvoj. Počeo sam sve više uživati u napretku drugih ljudi i prenošenju znanja. Nema veće sreće nego kada učenik razumije nešto što mu je prije bilo teško, odradi dobar skok i s vremenom postaje sve samostalniji, a upravo vi ste taj tihi vjetar u leđa.

Mojih sedam godina „cutaway” života

U padobranskom žargonu izraz „cutaway” ponekad opisuje odluku da napustite dotadašnji posao i život presložite oko skakanja. Radite na drop zonama i pokušavate živjeti gotovo isključivo od sporta koji volite.

Ja sam donio upravo tu odluku. Dao sam otkaz na tadašnjem poslu i posvetio se tandemima i školovanju padobranaca. Tako sam živio sedam godina.

Takav život ima mnogo lijepih strana. Upoznajete ljude iz različitih zemalja, radite u multikulturalnim timovima i odlazite na mjesta na koja možda inače nikada ne biste stigli. Dio moje priče bila je Kenija, gdje sam radio i skakao tijekom hrvatskih zimskih mjeseci.

Skakanje iznad obale Indijskog oceana svakako ima svojih prednosti kada u Zagrebu traje najhladnija zima.

Ali između tih skokova postoji i svakodnevni život. Smještaj, svakodnevni troškovi, prihod koji treba ostvariti i obitelj koja je na drugom kontinentu. Fotografije s plaže taj dio uglavnom ne prikazuju.

Kada kod kuće imate ženu i djecu

Moja supruga cijelo je vrijeme bila puna podrške i razumijevanja. To mi je mnogo značilo, osobito u razdobljima kada smo bili razdvojeni. Ipak, podrška i videopozivi ne mogu umanjiti udaljenost.

Sezona padobranstva u Hrvatskoj uglavnom je, zbog meteoroloških prilika, vezana uz topliji dio godine. Za nastavak rada zimi trebalo je odlaziti u inozemstvo, a ukupna zarada nije bila dovoljna za financiranje života na dvije adrese. Uz čistu financijsku računicu sve mi je važnije postajalo i vrijeme koje propuštam sa ženom i djecom, a propušteni rođendani, godišnjice i radosti petica u školi sve su me više mučili. Život u Keniji bio je zanimljiv, ali htio sam biti prisutniji u njihovu životu. Zato sam se odlučio vratiti redovnom zaposlenju.

Iz svojeg iskustva mogu reći da cutaway život može biti vrlo zabavan i ispunjavajući kada ste samostalni i imate malo obveza prema drugima. S obitelji ta računica uključuje mnogo više ljudi, preklapajućih potreba i potrebnih kompromisa. U mojem slučaju došao je trenutak kada mi takav način rada više nije odgovarao. Drago mi je da sam ga iskusio, no još mi je draže što sam na vrijeme prepoznao da je došao trenutak za promjenu.

Danas imam slobodu koja mi odgovara

Danas financijski ne ovisim o padobranstvu i primjećujem da zbog toga u njemu više uživam.

I dalje školujem padobrance i skačem tandeme, s jednakim žarom no uglavnom vikendima. Uz redovan posao mogu birati koliko ću skakati i kada ću tome posvetiti vrijeme. Ta mi sloboda odgovara.

Kao predsjednik Skydive Akademije želim pomoći da što više ljudi upozna padobranstvo kao sport i dobije kvalitetnu obuku. Više nemam natjecateljske ambicije kakve sam imao kao mlađi padobranac no imam iskustva za savjetovanje novih padobranaca na tom životnom putu. Danas se vidim kao podrška novim i mladim padobrancima, netko tko im može prenijeti iskustvo i pomoći im pronaći vlastiti put. Zbog toga, nakon više od 3500 skokova još uvijek imam i više nego dovoljno razloga za dolazak na aerodrom.

Koliko traje jedan padobranski život?

Moj je počeo očevim potpisom i besplatnom školom. Nastavio se brojnim poslovima kojima sam financirao skokove, natjecanjima, reprezentacijom, medaljama, vojskom, instruktorskim radom i cutaway životom. Danas se skladno uklapa u obiteljski život i redovno zaposlenje.

To je samo jedan od mogućih puteva padobranstva. Netko će pronaći zadovoljstvo u rekreativnim skokovima s prijateljima. Netko u natjecanjima, profesionalnom snimanju, riggerstvu ili školovanju drugih. Interesi i životne okolnosti se mijenjaju, a s njima se može mijenjati i mjesto koje sport zauzima u životu.

Ne planiram uskoro prestati skakati. Želim ostati aktivan dokle god mi tjelesna sposobnost to omogućuje, školovati nove padobrance i približavati sport ljudima koji o njemu zasad samo sanjaju. Sa 16 godina nisam mogao ni zamisliti sve što će doći nakon prvog skoka.

23 godine kasnije, veseli me što još uvijek ne mogu ni pretpostaviti što me sve još čeka.